Uživanje u glazbi sa kohlearnim implatatom

Kako bi slušao glazbu sa boljom kvalitetom zvuka sa kohlearnim implantatom, Karl-Heinz Fuchs je čak odustao i od 5% razumijevanja govora pri podešavanju TEMPO+ procesora.

Pjesma "I feel so broke up, I wanna go home!" svira sa mobitela. Posljednji akordi Beach Boys-a još uvijek nisu prestali, a već ih slijede glasovi The Tremeloesa. Karl-Heinz brzo mijenja od jednog glazbenog komada na drugi. "Baš ovako sam podešavao svoj audio procesor. Mjenjao sam s pjesme na pjesmu i mjenjao podešavanja gore dole. Tek nakon toga bih radio fina podešavanja. Nakon godinu i pol, slušanje glazbe postalo je bolje i mogao sam prepoznati glasove pjevača kao i napraviti razliku izmjeđu originala i cover verzije."

Karl-Heinz bio je prosječni slušatelj glazbe, prije nego što je izgubio sluh u 33.godini. "Slušao sam glazbu u diskoteci, ili na radiju." Ali, radio je i nešto što je ovaj školovani vodoinstalater i bravar često koristio kad je ljeti poslovno provodio po tri mjeseca u Tirolu i Vorarlbergu. "Od Bregenz-a do Wörgl-a, na radiju mi je uvijek išla emisija "Autofahrer unterwegs".

Međutim, s tim je bilo gotovo zbog gluhoće. Čežnja za glazbom bila je prisutna, no, postojali su drugi prioriteti neko vrijeme. Mladom ocu ne samo što je falila sposobnost komunikacije zbog gubitka sluha, no je također patio i od neprijatnih vrtoglavica koje su bila posljedica bolesti Morbus Menière. "Za 15 godina koliko nisam mogao čuti, odustao sam od glazbe. Radio je samo skupljao prašinu, nikakvu drugu funkciju nije imao."

Glazba i CI: kako definirati uspjeh?

Prvi kohlearni implantati omogućili su ponovni sluh, no kvaliteta zvuka i dalje je imala puno prostora za razvoj. "Sve sam čuo nekako neprirodno, poput glasova vanzemaljaca u filmovima," sjeća se Karl-Heinz svog prvog CI-a iz 1980ih. Uživanje u glazbi nije dolazilo u pitanje; ipak, tokom treninga sluha u Specijalnoj školi u Millsu u Tirolu, vježbalo se i razlikovanje visine zvuka. Bolje prepoznavanje visine bi trebalo popraviti i prepoznavanje glasova i razumjevanje govora.

Terapeut je svirao ton ili nekoliko tonova na ksilofonu. CI korisnici su onda morali potražiti ton. Karl-Heinz ovu vježbu danas opisuje kroz osmjeh. Bilo je kao igra pogađanja: "Ja sam imao dodatni problem, jer je moj facijalni živac tada također bio stimuliran. Što je brže glazba išla, to je moje oko brže igralo."

Ipak, sve se promjenilo prelaskom na digitalni implant 1994.godine. "Tada mi se vratila i glazba", objašnjava izvršni direktor CIA. "Istina, nisam mogao razumjeti kao ranije. Ali kada mi se razumjevanje govora povećalo na 100 odsto nakon šest mjeseci, glazba mi je opet postala interesantna."

Prvo je primjetio ritam bubnjeva. "Nakon godinu dana, počeo sam i prepoznavati različite instrumente."

Originalna verzija

"Interesirala me je glazba iz vremena kad sam još uvijek mogao čuti. Nisam imao pojma što je došlo kasnije," objašnjava glazbeni kolekcionar koji je uspio sakupiti oko 4500 glazbenih komada iz 60ih i 70ih na USB-u. "Izabrao sam možda oko 5 ili 6 kompozicija nakon toga, inače me sav taj tehno nije interesirao."

"Tada sam otišao u Hartlauer (radnja u Austriji, prim.prev.) i rekao da bih volio kupiti par ploča. Ali mladi prodavac se smijao i rekao da ploče više ne postoje. Mogao se kupiiti CD ili DVD." Tokom 20 godina, glazbeni svijet se potpuno izmjenio. Nekad je čak bilo teško prepoznati i poznate komade glazbe. "Nakon svega, bio sam pod utjecajem originala. A cover verzije su sada bile skoro svuda."

Glazbeni "fitting" umjesto glazbenog treninga

On nije radio glazbeni trening sa digitalnih kohlearnim implantatom kao nekad u Millsu, ali je eksperimentirao sa glazbom sam. "Našao sam da su podješavanja za govor i glazbu drugačija." U to vrijeme, prijenos na audio procesoru je još uvijek bio limitiran na raspon od 500 do 5000 Hz, i podješavanjima za optimalno razumijevanje govora su naročito falili visoki tonovi. Sa odvojenim programom za glazbu, uspio je percipirati i visoke tonove dobro. "Naročito mi je bitno slušati glazbu jasno," dodao je.

"Moj mozak ne može odmah razumjeti kad brzo promjenim." U njegovoj potrazi za onim što naziva "točna glazba" Karl-Heinz Fuchs donio je odluku. "Upitao sam se, što bi osoba sa zdravih sluhom radila sa samo "jednim programom" u svojoj glavi? Tako sam odustao od 5 posto razumjevanja govora, da bih mogao koristiti jedan isti program i za govor i za glazbu."

Strast za kolekcioniranjem

Pre nekoliko dana, Karl-Heinz koji je sada djed i pradjed, izvadio je čak i svoju harmoniku ponovno. "Dobio sam je od svoje majke kad sam bio mlad." Onda je svirao svojoj najstarijoj djeci - dok nije izgubio svoju moć sluha. "Onda, nakon digitalne implantacije, počeo sam opet svirati za svoju mlađu djecu."

Ipak, harmonika se danas rjetko koristi. Umjesto toga, ljubitelj "oldie" glazbe sluša stare hitove danas više no ikad prije. "Morao sam živjeti preko 20 godina bez glazbe. Sada sam pokušao organizirati sve djelove glazbe s kojom sam odrastao u svojoj memoriji. Prvo sam je sakupljao na CD, a onda na iTunes. Sada imam oko 8400 muzičkih komada i više od 16.4 gigabajta na USB stiku." "Ali to je to za sad", smije se ovaj 72-godišnjak, "Sada sam zaboravio svoju šifru za iTunes!"

Pročitajte više o glazbi sa kohlearnim implantatom, kao i muzičkom omladinom ovdje!